Vigdis Jurt nije psihološkinja, nije psihoterapeutkinja. Riječ je o savremenoj norveškoj književnici koja je doživjela veliki uspjeh svojim romanima prevedenim na 30 jezika širom svijeta. Tako su i do nas stigla njena dva posljednja romana „Nasleđe“ (2022) i „Da li je majka mrtva“ (2024) u izdanju beogradske izdavačke kuće Štrik.

Oba romana govore o savremenoj porodici i porodičnim odnosima, onome što je u srži sistemskog pogleda na svijet i stvarnost koja nas okružuje. Ono što sagledavamo unutar ovih porodičnih priča mnogo je više od te opšte konstatacije jer nudi bolje razumijevanje narušene porodične dinamike, duboki doživljaj patnje i zapitanost o načinima na koje je sve moglo da se odvija drugačije  da se desila podrška i pomoć porodici u pravom trenutku.

Roman Nasleđe započinje pričom o podjeli ostavštine nakon smrti oca. Priču iz svoje perspektive pripovjeda ćerka, druga po redu rođenja, Berljut, koja se pridružuje starijem bratu u porodičnoj raspravi o nepravednoj podjeli nasljeđa. Ali, dok  brat smatra da mu pripada dio vikendica koje su dodjeljene dvijema mlađim sestrama, Berljut ne traži ništa od materijalnih dobara, već želi da razobliči porodičnu tajnu i da se istina konačno prizna i prihvati. Ona postepeno otkriva da je njeno porodično „nasljeđe“ zapravo traumatsko iskustvo seksualnog zlostavljanja u ranom djetinjstvu od strane oca.

„Sve je povezano. Nijedna rečenica nije nevažna za onoga ko je naćuljio uši da bi razumeo.“

To je osnova priče kroz koju se nevjerovatno precizno i psihološki jasno prikazuje uticaj traumatskog iskustva na osobu i na porodične relacije. Tako vidimo dinamiku saveza i lojalnosti između dvoje mlađe djece i roditelja, otuđenost i udaljavanje u odnosima starije djece i roditelja, povezivanje brata i sestre bolnim iskustvom iz djetinjstva, ukopane pozicije odbijanja da se prizna sramni događaj iz prošlosti i stalne potrebe sad već zrele žene da se taj događaj konačno verifikuje i oslobodi je tereta osobe obilježene traumatičnim iskustvom.

Odnosi i komunikacija među sestrama i bratom prikazuje lepezu obrazaca i tema: od potpunog prekida odnosa, pokušaja da se odnos obnovi, teškoće bivanja u poziciji koja je između dvije strane i pitanja patrijarhalnog nasljeđa brige o roditeljima. Uz sve to, pristiže i sljedeća generacije njihove djece koji ne mogu izbjeći uvučenost u porodični sukob. Odnos roditelja ukviren je u  patrijarhalni modela čuvanja tajni, vrhovne pozicije moći „glave porodice“, nezadovoljstva brakom i prećutnim izvanbračnim vezama.

Pored toga, uticaj traumatskog iskustva na funkcionisanje glavne junakinje kroz vrijeme prikazan je do te mjere uvjerljivo, da se čitalac sve vrijeme pita da li je književnica i sama doživjela nešto slično!?

Naime, to iskustvo opisano je kroz prikaz napada fizičkog bola i blokiranosti,  flešbekova i čulnih utisaka od kojih je satkano krhko ali uvijek prisutno sjećanje na traumu, nepovjerenja u vlastito sjećanje, nemogućnost da se ono dokaže, preko uzaludnih pokušaja razgovora sa porodicom o „krizi“, do utapanje sopstvenog nemira u alkohol, potrebe za  bjekstvom od ljudi, ali i za podrškom slučajnih prijatelja.

Sve vrijeme naracije, junakinja vodi unutrašnji razgovor pun pitanja, slaganja djelova sjećanja u razumljivu cjelinu, pokušaja da sebe preispita iz svih uglova, tako da neki djelovi priče liče na sadržaje psihoterapijskih seansi.

„ A prisustvo tog izgubljenog detinjstva, njegovo večito vraćanje, objašnjava me samoj sebi, deo je mog života i prožima svako moje osećanje.”

Glavnoj junakinji drugi nude rješenja problema koja zvuče jednostavno kao što su poricanje sjećanja, da zaboravi sve ili jednostavno, da sve ostavi iza sebe i nastavi dalje. Međutim, ona ne može da posluša te savjete. Za nju je rasvjetljavanje ove teme pitanje opstanka, što potvrđuje činjenicu da traumasko iskustvo mora da se obradi da bi osoba mogla da nastavi funkcionalan život.

Drugi roman Da li je majka mrtva počinje povratkom šezdesetogodišnje umjetnice iz Amerike u rodnin grad u Norveškoj. Iako je razlog povratka retrospektivna izložba njenih slika, ispod toga otkrivamo drugi, mnogo dublji motiv junakinje, a to je potreba da obnovi prekinuti odnos s majkom. Naime, Johana je prije 30 godina  izdala očekivanja roditelja i zbog nove ljubavi napustila muža, započete studije prava i otišla sa voljenim čovjekom u Ameriku birajući da postane umjetnica što je oduvijek željela. Roditelji su njen izbor doživjeli kao nezahvalnost, sramotu i izdaju, te tako dolazi do gotovo potpunog prekida njihovog kontakta sa starijom ćerkom. Nakon što Johana ne dođe da vidi oboljelog oca niti na njegovu sahranu, prekid komunikacije s majkom je konačan. Ali, kao što je poznato, prekid kontakta nije i prekid odnosa.

To nam junakinja jasno pokazuje na sljedećih 350 stranica, u formi unutrašnjeg dijaloga koji  povremeno vodi sa sobom, zatim s majkom i povremeno s mlađom sestrom. Taj psihološki postupak kojim junakinja popunjava nedostajuće iskustvo kontakta s porodicom ispunjen je prisjećanjima, pretpostavkama, preispitivanjima odnosa i dubokim osjećanjem otuđenosti i samoće.

Zamišlja kako majka i sestra sad izgledaju, kakav je njihov odnos, kako izgleda njihova svakodnevnica i kada se približi njima i pogleda u tu stvarnost, počinje da se pita zašto je majka uporno odbija? Kako je izgledalo majčino odrastanje, zašto je kao dijete osjećala da majka nije emocionalno dostupna? Kako je nerazumljiva majčina patnja postala i njena patnja?

„Većina mojih prijatelja koji redovno viđaju roditelje blaži su prema njima nego ranije, život je izglačao sve oštre ivice pa imaju više strpljenja za njih i pomirljiviji su , neki su čak doživeli da im roditelji obrazlože uzroke svojih grešaka, a retki su čuli i izvinjenja.“

Tragajući za tim ključnim odgovorima koji bi joj objasnili „situaciju“ (kako je porodica nazivala prekid kontakta) njene poruke, pisma, telefonski pozivi nailaze na hladno odbijanje.

Ipak, na kraju se pomalja razumijevanje da se iza tog odbijanja krije strah, emotivni deficit i stoga, paradoksalno, poruka da majka nije ravnodušna, već da njena ljubav nije znala da se iskaže na adekvatan način.

Čitanje ovih romana liči na susret sa prikazima slučajeva iz prakse porodičnih terapeuta sa dodatkom rafiniranih umjetničkih nijansi u naraciji. Zato, sigurno je vrijedno čuti šta nam poručije Vigdis Jurt.

 

Radmila Bajković